AKTIVISTI - prvi dio

"Freedom Riders", "Sit-in" prosvjedi i marš na Washington

Suočeni s odbijanjem raznih ustanova za desegregacijom, Afro-amerikanci su prosvjedovali na razne načine. U Sjevernoj Karolini, Tennesseeju i Georgiji tokom šezdesetih studenti su počeli provoditi “sit-in” prosvjede. Ušli bi u lokalne trgovine i restorane i sjeli za šank za kojim se posluživao ručak. Odjenuli bi se kao da idu na posao i mirno sjedili čekajući da ih se posluži. Svaki drugi stolac ostavljen je slobodnim kako bi se potencijalni bijeli simpatizeri mogli pridružiti prosvjedu. Ova vrsta prosvjeda korištena je kako bi se prosvjedovalo protiv segregacije još tokom četrdesetih ali tokom šezdesetih je donijela veliku pažnju pokretu za građanska prava. Uspjeh tih prosvjeda u gradu Greensboro u Sjevernoj Karolini potaknuo je niz takvih prosvjeda diljem Juga.

Organizacija Student Nonviolent Coordinating Committee osnovana je tokom šezdesetih i studenti diljem Juga vodili su kampanju za desegregaciju, prosvjedujući ne samo u restoranima već i u parkovima, na plažama, u knjižnicama, kazalištima, muzejima i drugim javnim mjestima. Često bi bili uhićivani nakon čega bi odbijali jamčevinu kako bi bili zatvoreni i time privukli pažnju na svoje napore. To je također i prebacilo trošak prosvjeda na gradske vlasti, tjerajući zatvore na trošenje sve više novca na hranu.

SNCC je zatim 1961. organizirao “freedom rides”. Aktivisti SNCC putovali bi autobusima diljem Juga kako bi desegregirali autobusne postaje, što je bilo i obavezno prema saveznom zakonu.

Putnike su često maltretirali i tukli a kada bi završili u zatvoru često su bivali zatvoreni u male prljave ćelije bez madraca i s prozorima čvrsto zatvorenima tokom vrućih dana. Prisiljavalo ih se na težak rad po velikoj vrućini a hrana im je često bila namjerno preslana.

1963. A. Philip Randolph, James Bevel, Bayard Rustin i Martin Luther King, Jr. organizirali su veliki politički skup koji će postati poznat kao Marš na Washington za zaposlenje i oslobođenje.

Ciljevi marša bili su:”zakoni o građanskim pravima koji imaju neko značenje, savezni programi zapošljavanja, pravo na zaposlenje, pristojan smještaj, pravo glasa i primjereno obrazovanje."

Vlada predsjednika Kennedya brinula se da će marš postati nasilan, potkopati zakone o građanskim pravima i međunarodni imidž Sjedinjenih država te je neuspješno pokušala prisiliti Randolpha i Kinga da otkažu marš.

Dvadesetiosmog kolovoza 1963. 250 000 ljudi skupilo se u podnožju spomenika predsjedniku Lincolnu u Washingtonu. Četiri od pet sudionika bili su crnci. Martin Luther King Jr. održao je svoj slavni “I Have a Dream” govor.

Dok su vladu predsjednika Kennedya hvalili zbog truda u donošenju novih, učinkovitijih zakona o građanskim pravima koji bi štitili pravo glasa i učinili segregaciju nezakonitom također su ju i kritizirali zbog nereagiranja na kršenja građanskih prava crnaca na Jugu. To je bio bitan faktor koji je utjecao na donošenje zakona o Građanskim pravima iz 1964. i Zakona o pravu glasa iz 1965.